24. 2. 2024.

Druga strana Zlatibora


Neke planine imaju tu nesreću da budu privlačne i dostupne mnogima. A što je neka planina popularnija među širokim masama, to je u kolektivnoj svesti manje doživljavamo kao opipljivu prirodnu lepotu a više kao metaforu nekih apstraktnijih koncepata.

U Srbiji, najočitiji primer ovoga je Zlatibor. Čini se da naizgled većina ovaj park prirode sa istoimenim turističkim naseljem posmatra kao arhetip prekomerne urbanizacije prirodne sredine, pa opet konstantno rastući broj hotela, pansiona, apartmana, svih mogućih i nemogućih sadržaja svedoči da onih kojima Zlatibor predstavlja statusni simbol ipak ima mnogo više. 

Između ove dve krajnosti, stiče se utisak da retko ko gleda Zlatibor dalje od centra naselja i solitera od betona, čelika i stakla, a da gotovo niko ne vidi njegovu drugu stranu, koja je i njegov najveći deo - prelepa, potcenjena priroda, puna vrednosti i zanimljivosti, rezervisana za one koji tačno znaju šta traže, i koji će tamo pronaći i više od toga.

12. 2. 2024.

Biser Julijskih Alpa: Šta sve možeš na Bledu za jedan vikend


Poslednjih godina, među preporukama turistički najpotcenjenijih destinacija Evrope sve češće se pominje Slovenija, i to s razlogom.

Sa vrlo raznovrsnim pejzažima, od primorskih gradića mediteranskog duha do alpskih visina, reklo bi se da slike iz Slovenije mogu da stoje ravnopravno sa prizorima viđenim u nekim dosta popularnijim državama, pa je tako negde čak nazivaju i "Evropa u malom", a neka od mesta u Sloveniji svrstavaju se među najživopisnija na celom starom kontinentu.

Jedno od takvih odredišta je i Bled - "biser Julijskih Alpa" - jedinstvena kombinacija prirodnih lepota, stvorenih vrednosti i prijatne, opuštene atmosfere koja čini ovu najveću turističku atrakciju Slovenije mestom koje stvarno vredi posetiti i doživeti.

24. 1. 2024.

Memorijal Ignjata Pavlasa


Tradicionalne planinarske akcije mogu se rangirati na više načina: od najstarijih ka najmlađim, od najmasovnijih do najmanje posećenih... Ali, neke imaju višestruki značaj koji nadilazi puke numeričke pokazatelje i kao takve često se mogu posmatrati samo u sopstvenom kontekstu, bez poređenja sa drugim manifestacijama.

Takvo posebno mesto u kalendaru tradicionalnih akcija Planinarskog saveza Vojvodine ima Memorijal Ignjata Pavlasa - manje zbog toga što ova akcija otvara planinarsku sezonu u Vojvodini, a više zato što je posvećena sećanju na čoveka koji se smatra utemeljivačem vojvođanskog planinarstva.

12. 1. 2024.

Homolje iz prvog plana: Ježevac, Kozjim grbom


Mnoge planine u Srbiji, ma koliko pitome, imaju tu jednu stazu o kojoj se raspredaju prave planinarske bajke. Nazvali ih napornim, zahtevnim ili opasnim, zajedničko im je to što su navodno nedostupne baš svima, pa tako planinari koji i pričaju o njima te preuveličane priče dižu sebi rejting u očima drugih, koji su se na iste vrhove penjali nekim lakšim, "običnijim" stazama.

Ta svojevrsna planinarska mitologija obuhvata uspone na Rtanj preko Sitne stene, na Kablar preko Noževa, na Stolove iz doline Ibra, ali i na Ježevac, jedan od najomiljenijih vrhova Homoljskih planina, preko stenovitog grebena koji lokalci zovu Kozji grb.

Za stazu preko Kozjeg grba planinari često kažu da je izuzetno strma, divlja i u većem delu godine prepuna otrovnih zmija, pa zato nije ništa čudno što za uspon na Ježevac obično biraju neke druge pravce. Ali, u kasnu jesen i suvi deo zime, kad se nabujalo rastinje povuče a gmizavci uđu u stanje brumacije, uspon na Ježevac Kozjim grbom prava je planinarska poslastica - kratka staza za kratke dane, za pravo planinarsko uživanje.

11. 1. 2024.

10 godina



Prema nekim istraživanjima, prosečan životni vek jednog sajta na internetu iznosi oko dve i po godine, a među sajtovima sa najkraćim očekivanim trajanjem su blogovi - tek nešto više od godinu dana.

Jedanaesti januar je za mene značajan datum iz mnogo razloga, između ostalog i zbog toga što sam na taj dan započeo avanturu zvanu perpetuuM Mobile blog, koja traje evo već punih deset godina!

Da budem iskren, u početku nisam imao skoro nikakvu viziju kako bi taj blog trebalo da izgleda i čemu bi sve trebalo da bude posvećen. Prvih godina bilo je tu sadržaja koji su meni bili zanimljivi ali za koje sada znam da realno malo koga drugog interesuju (pre svega arhitektura i istorija umetnosti; čovek se uči dok je živ), da bi blog postepeno prerastao u planinarsko-pešačko-putopisnu hroniku sa akcentom na doživljaj iz prve ruke, bez senzacionalizma, bez maske, bez filtera; na internetu ionako ima previše stranica koje šminkaju realnost do neprepoznatljivosti.

Ne znam da li je i koliko blog promenio moj život, ali je sigurno da sam zahvaljujući celoj toj priči upoznao mnogo dobrih ljudi i posetio mnogo lepih mesta za koje verovatno nikad ne bih ni čuo da se nisam na ovaj način otvorio za neke nove vidike. Ne smatram sebe uspešnim blogerom (ne smatram sebe ni stvarno dobrim blogerom što se toga tiče), ali smatram za uspeh to što s vremena na vreme sretnem nekoga kome ovo što radim zaista znači nešto, u bilo kom smislu. I zadovoljan sam, ako se to računa.

Hvala svima vama koji sve ove godine činite da ova priča traje. Nikad nisam pisao samo zbog publike, ali bez čitalaca bi sve ovo bilo pričanje u prazno, a praznih priča je na internetu ionako previše.

Razmišljao sam i o nekom prigodnom poklončiću za ovu priliku, ali valjda je dovoljno i to što već deset godina dajem sve ovo od sebe, sviđalo se to nekome ili ne. I ne nameravam da prestanem. Opet, sviđalo se to nekome ili ne...

Za prvih deset godina, i još onoliko koliko nas Put bude trpeo.